Странице

INTERVJU




SLIKANJE PO TIŠINI: Sava Marinković

Dogovor je bio da se pojavim pred datom lokacijom između 12 i 14 sati. Kročila sam na istu tek u petnaest do dva. Ali jeste u roku, zar ne? Moje lagano stiskanje dugmenceta na interfonu, pored kojeg čitkim slovima piše Sava i Nikola, prekinuo je zvuk kvake. Preduhitrio me je! Prijateljski pozdrav, njegov pas koji dotrčava i njuška me mašući repom, i poznato dvorište. Bože što volim tog psa! Ulazim u zeleno okrečeno predsoblje i vrlo brzo prihvatam nešto mračniju energiju i emocije Savinog carstva alternative. U pozadini ide neki fini ambijental, te bože-tako-fantastične zavese s printom krugova lelujaju se na promaji, a ja sedam na svoje omiljeno mesto, na dvosedu. Ispred mene stidljivo čuči šolja tople kafe. Još jednom sebi potvrđujem odličnost ovog napitka. Ako je odličnost reč, odlično, ako nije, patentiraću je samo zbog spravljenja odgovarajućeg prideva za kafu koju Sava kuva. U mislima mi se vrti sledeći scenario: Dragi naši i drage naše, okupili smo se ovde danas da bismo spojili u zajednicu svetog braka ovde prisutnu Draganu Joksimović i šoljicu kafe... Zapravo, to je gnusna laž proistekla iz želje da zvučim zanimljivo. Ali nema veze, sve je dobro. Mislim dok naginjem šoljicu za prvi guc. Ako ti propadne muziciranje Savo, možeš da budeš kafe kuvarica!

Ipak, ovo esejističko evociranje uspomena opet se otrglo kontroli. Poenta čitave ove komedije bila je da osmislim prikladan uvod za svašta-nešto-fino što muzičar i umetnik Sava Marinković ima da kaže za naš mali internet portal. No, ako je pokušaj prošao neuspešno, želim da sada dodam sledeće činjenice za manje upućene: Sava je osnivač benda Demetrin, koji postoji još od 2009. godine, a trenutno je jedan od najboljih sastava u Pančevu. Ima izuzetno veliki broj izdanja, albume i EP-jeve, a radio je kako solo, tako i s mnogim bendovima i izvođačima. Ima samo 22 godine, a pre tri dana izašao mu je prvi solo album, Nowhere near, za italijansku izdavačku kuću Acustronica, i već naišao na i više nego pozitivne komentare publike. Nov album Demetrina, njegovog benda, uskoro se može očekivati. Muzika je njegov život. Pa... To je dovoljno da pročitate šta je sve Sava imao da kaže.

OMNIBUS: Kako si počeo da se baviš muzikom?

SAVA: Ja sam u raznim sferama muzike bio oduvek, baš na sve strane, i smatram da je to veliko bogatstvo. U muzici sam od kad znam za sebe. A profesionalnije, ako ćemo da krenemo s te bendovske strane, hteo sam da napravim skupinu ljudi koja će da svira, više drugarski, neke autorske stvari, pošto sam imao mnogo kompozicija koje su samo stojale. Nisam planirao da nešto mnogo stvaram, ali ispalo je mnogo ozbiljnije nego što sam očekivao...

Dakle početak je bio spontan...

Jeste... a to uglavnom i tako ide s projektima koji vremenom postanu veći. Iako se ne zna granica te veličine. Da kažeš da sam 2009. osnovao Demetrin. Tad kreće priča sviranja i svirki... klasika... ali sam solo stvari radio oduvek sam, kod kuće, s ograničenom opremom, i na kraju se ispostavilo da je to dobar smer.

Da li će možda bend ispaštati zbog solo karijere, ako krene nešto još ozbiljnije?

Mislim da neće, ja ne bih voleo. Došlo je do neke promene, drugačije orijentacije u vidu muzike među članovima, ali to ne znači ništa. I dalje mi sviramo, samo stagniramo s probama zbog albuma. Demetrin kao Demetrin, bend fleksibilan za žanrove, će uvek biti tu. Imali smo čak skoro snimanje za „Benzin”, i tu smo snimali neki zvuk bliži mojoj solo karijeri jer smo improvizovali, ušli smo u studio i improvizovali. To će biti na disku koji će pratiti časopis. Mi smo mogli da se skupimo i klasično da odsviramo pesmu, ali smo hteli da stvorimo nešto novo, jer radimo album i nećemo da forsiramo to, trebalo nam je nešto drugačije. U svakom slučaju Demetrin neće da ispašta. Ja imam još projekata, ljudi s kojima sviram, kako bi tek oni ispaštali zbog solo karijere. Dakle ne ograničavam se. To što je meni igrom slučaja krenulo, što su me našli ti ljudi, primetili me, hoće da rade marketing... to je drugo. Dobro je kad te neko izvuče iz mase muzičara i umetnika.
Kad možemo očekivati novi album Demetrina? Pošto si upravo izbacio svoj solo album, a zna se da i Demetrin snima nove stvari. Kako postižeš?

Sava, Melinda, Norman
Taman kad se bude smirila priča s ovim albumom, izaćiće album Demetrina. Ostalo je još malo toga da se snimi. Problem jeste u novcu, kao što je i uvek bio, ali izaćiće album i... blesav je! Možda u martu, krajem marta... Videćemo, još ne znamo tačan datum, ali biće uskoro. I treba da bude bum, i ovaj album, i taj album. Tu sam, živim, radim.

Planirate li neke promocije?

U Pančevu počinjemo. Prvo lokalno, tu je i najslađe. Tu mogu da napravim šta hoću, jer se osećam domaće. Onda Beograd, Novi Sad, možda i dole po Srbiji, a čak i u inostranstvu, Italiji, Nemačkoj... Ako ne budem radio promociju albuma u Italiji, radiću tamo na projektu Sava, Melinda, Norman. Jako mi je velika čast da radim tako nešto. Već se dogovaramo.

S kim sve još sarađuješ pored Melinde Ligeti i Norman-a Baiocchi-a?

S Aleksandom Đokić, ona je car. Ona radi muziku za predstave i nema striktno pesme. Nikada nije radila sa svojim kompozicijama, da ih uobliči u album. Samo izbacuje stvari. Dođe kući s posla i snima... Nije otvorena za saradnju toliko, ali smo radili zajedno jer smo se shvatili. Radim i sa Gojićem s TV Pančeva, on mi isto gostuje na albumu. Svi su oni izvanredni muzičari ali su nekako skriveni. To ne bi trebalo da se dešava, jer su jako dobri. Drago mi je što sarađujem s ljudima koji su toliko stariji od mene. Lepo je kad znaš da radiš nešto zrelo.

Reci mi nešto više o izdavačkoj kući koja je izbacila tvoj prvi solo album.

Akustronika je bazirana u Peruđi. To je net-label i label. Dakle internet izdavačka kuća i prava izdavačka kuća. Ja sam insistirao da mi album bude kod njih na free download-u, jer je prvenac, ali se on posle nekog vremena baca na cenu. Akustronika je mene pronašla preko saradnje s Melindom. Ona je htela da sredi da ja idem tamo, jer je mislila da bih se lepo uklopio, međutim dok smo pričali oni su mene prvi našli. Javili su mi se raspoloženi za saradnju, i ja sam naravno pristao jer nemam izdavača, a jako je lepo imati nekog ko će raditi internacionalni marketing, pogotovo ako taj neko ima tako dobre kontakte. Mislim da su male izdavačke kuće bolje od velikih. Nema komercijalizacije, sve je slobodno, a svi rade dobrom voljom. A sve je krenulo prvo tim sponzorstvom iz Nemačke.

Reci mi nešto više o tome...

Pa to je nešto što je pokrenulo tu ozbiljnost na muzičkom planu. Mislim, imam 22 godine i iza sebe solo album i bendove, albume i ep-je. To je sve bila samo želja. Sediš kod kuće, stvaraš i želiš. I onda ti preko facebook-a dođe gitara. (smeh) Šalu na stranu, jedan čovek koji je proširio biznis na pravljenje gitara u Nemačkoj je otvorio firmu. Ja nisam video nikoga ko više uživa u pravljenju instrumenata. On je poznavao mog brata i pričao je s njim, čuo je moje pesme i dopao mu se moj rad, tako je odlučio da me sponzoriše.





D. J.




HORNSMANCOYOTE

Rođendan Boba Marlija kod nas se obeležava već četrnaest godina. Ove godine je, pored filmskog, organizovan, naravno, i muzički program. Mali klub Doma omladine, u petak, 15. februara, ugostio je velikana domaće rege-scene Nemanju Kojića, poznatijeg po svom umetničkom imenu Hornsman Coyote. Za zagrevanje okupljenih ljubitelja rege zvuka, bili su zaduženi domaći soundsystemi Positive vibrations i Trenchtown rockers, koji su svoju dužnost u potpunosti odradili. Coyote se našao na bini oko jedanaest sati i oduševio publiku svojim performansom.
 
Nemanja je rođen 17. decembra 1975. godine, a svoju muzičku karijeru počeo s petnaest godina svirajući kao trombonista u Del Arno Bendu. Tokom srednje škole, svirao je i u mnogim bendovima s hardcore i rep/hiphop tematikom, poput Dead Ideas, Sunshine, Shappa. Sredinom devedesetih osniva svoj bend, Eyesburn, s kojim postiže veliki uspeh i izdaje nekoliko albuma „Dog life” (1998), „Fool control” (2000), „Gabau!” (2001), „Cool fire” (2002), „Solid” (2003) itd. Početkom novog milenijuma, tj. kada je bend napravio pauzu, Coyote počinje solo karijeru odlaskom u London. Tada postaje poznat i van granica naše državice i do sada izdaje albume „What next?!” (2007) i „Self defined you” (2010). Tokom svojih turneja nastupao je širom Evrope, ali i u Meksiku, Etiopiji i kasnije u Južnoj Africi. Neposredno pre nastupa, uspeli smo da popričamo s Nemanjom o njegovom radu.

OMNIBUS: Kako je bilo početi muzičku karijeru i opstati na sceni tokom devedesetih, pored svih nemira koji su se događali?

KOJOT: Držali su nas vera i upornost. Moji vršnjaci su napustili Srbiju i otišli u inostranstvo. Mi smo ipak našli spas u muzici i sve te loše stvari koje su se dešavale mi smo jedonstavno pretopili u muziku i u pozitivno. Što nastavljamo da radimo i dan danas.

A kako si uopšte zavoleo rege i trombon?

Rege je došao veoma rano u moj život, ali paralelno s drugim vrstama muzike. Kako sam odrastao, normalno, moja interesovanja su bila vezana za sve vrste muzike i odmah sam video da će me zanimati muzika u životu. Kada sam video na televiziji spot za „Gimme Hope Johanna” od Edi Granta, rekao sam mami: „Hoću ovo!”, onda je ona kupila live kasetu koju je izdala RTV Ljubljana u dve kasete, ali je uspela da nađe samo drugi deo i ja sam bio jako tužan što imam samo drugi deo. To je moj prvi kontakt s regeom, gde sam čuo i pesme poput „Living On The Frontline”, „Walking For Sunshine” itd... Realno, moj prvi kontakt s regeom jeste bio Edi Grant, pa je posle došao Bob Marli. Dublje sam krenuo da kopam i da se interesujem za rastafarijansku filozofiju i muziku, kada je, dok sam bio u srednjoj muzičkoj školi, došao Jovan Matić i tražio trombonistu za rege-bend. Pošto sam tada znao za muziku Boba Marlija, bio sam jako zainteresovan, mada su me tada zanimale i druge stvari kao što su dark, core, pank, hevi-metal i sve to, ali nema veze, voleo sam rege. I tada počinjem da dublje istražujem rasta filozofiju, pronalazim manje poznate izvođače i tu sam gde sam sad.

Kako si odlučio da osnuješ „Eyesburn” i koji su muzički uticaji zaslužni za takvu raznovrsnu mešavinu žanrova?

Eyesburn je nastao ’94. s ekipom drugara koji su bili uglavnom za hard-core, metal, pank i vrstu muzike, i na samom početku Eyesburn jeste sam bio isključivo hardcore metal, punk bend, ali vremenom što je moja ljubav prema regeu rasla tako se i uticaj rege muzike na Eyesburn sve više ispoljavao. Na prvom studijskom albumu smo obradili Bob Marlijevu pesmu „Exodus”, tako smo krenuli sve dalje i dalje, i počeli smo da pravimo svoje rege pesme, jer u vreme dok se sve to dešavalo život u Srbiji bio je jako težak i nije postojala nikakva perspektiva za mlade i osećali smo se jako beznadežno što smo mogli da povežemo s tekstovima roots rege muzike koja se dešavala sedamdesetih godina, tako da smo se suosećali s rege tekstovima i krenuli i sami da pravimo rege muziku koju smo mešali sa već prethodnim hard core metal muzikom.

Gde se tada nastupalo i kako su izgledali ti nastupi?

Nastupali smo po malim klubovima, uglavnom andergraund, bez ikakve dozvole države i to su bili klubovi koji nisu primali više od osamdeset ljudi. U nekim situacijama smo čak i trošili to malo novca što smo imali da bi otplatili tehničke uslove kako bi se koncert uopšte i desio.

Ispričaj nam kako si se odlučio za solo karijeru i taj sam početak?

Počeo sam je 2006. kada se bend razišao na neko vreme i pošto se samo bavim muzikom, morao sam da smislim šta ću dalje, pa sam otišao u London i sreo neke od producenata koji su mi dali šansu i krenuo sam da sviram trombon za razne britanske, što andergraund što mainstream rege produkcije i tako je sve krenulo. Posle sam dobio poziv iz Poljske za jednu turneju, potpisao ugovor sa izdavačkom kućom za dva vokalna rege albuma (solo) i bukvalno za kratak vremenski period sam shvatio da sam u stvari postao solo izvođač.

Pošto se malo zna za tvoju internacionalnu karijeru, kaži nam nešto više o njoj. Sa kim si sve sarađivao?

Pa sarađivao sam sa mnogo imena od legendarnog Lee Perry-a i Max Romea do new roots super zvezda kao što su Lutan Fyah, Jah Mason i nebrojano andergraund, uglavnom britanskih, rege produkcija koje isto ne kasne s kvalitetom, ali su manje poznati...

Šta je uzrokovalo pauzu u „Eyesburn”u i kako ste se ponovo okupili?

Uzrokovalo je to što je bend svirao petnaest godina u kontinuitetu i po Srbiji koja je mala za tržište i dešavalo nam se da u istom klubu ili gradu sviramo već po četvrti, peti put, pa je došlo do prezasićenja. Nismo ni mogli da preživimo od toga što smo radili, a svi smo profesionalni muzičari, tako da smo došli u situaciju da napravimo pauzu s bendom. Te 2006. jednostavno je bilo nemoguće živeti od rokenrola.

Kakvi su ti planovi za Eyesburn, a kakvi za solo karijeru?

Jednostavno vozim i volim muziku, trudio sam se sve ove godine da se bavim muzikom. Neću staviti ni jedno ispred ovog drugog. Podjednako volim i Eyesburn i ovo što sam radim. Stilski su te dve stvari potpuno drugačije, ali podjednako su mi drage i nadam se najboljem i za Eyesburn i za ovo što sam radim.

Na čemu trenutno radiš?

Trenutno snimam vokale za novi album Eyesburna, trebalo bi da snimim za poslednjih sedam pesama, a pola sam već otpevao. Miksam svoj solo vokalni album i čekam da mi stigne prvi kontigent ploča instrumentalnog albuma iz Engleske.

Hoćeš li raditi s nekim domaćim producentima ili samo sa stranim?

Eyesburn se radi ovde u Beogradu, u studiju Blaize”, kod Miloša, koji je jako poznat na hard-core sceni u poslednje vreme, jer većinu uspešnih i dobrih materijala koji su se desili na toj sceni je on producirao. Tako da, novi Eyesburn se radi na Bežanijskoj kosi. A biće verovatno rađen mastering u Americi pošto je standardi hevi-metal zvuka danas zahtevaju dobar mastering, a to je moguće dobro uraditi jedino u Britaniji ili Americi.

Nešto za kraj?

Pa nek ljudi budu dobri, nek veruju u sebe, nek vole sebe i slušaju dobru muziku i nek ne odustaju od svojih ideala i da budu jaki u životu i nek budu zahvalni svemu lepom.

S. Kujundžić





MARKO ŠELIĆ MARČELO


Marko Šelić, poznatiji kao Marčelo, posetio je Pančevo, 27. decembra minule godine, s važnim zadatkom da u Domu omladine promoviše svoj drugi roman „Malterego". Vule Žurić se pokazao kao odličan domaćin postavljajući pitanja Marku koji je neskromno iskazivao svoje mišljenje. Marko Šelić rođen je u Paraćinu 22.01.1983. godine. Bavi se pisanjem proze i novinskih kolumna, a većina mladih ga poznaje kao repera koji izvodi svoje pesme uz članove „Filtera” i „Iskaza”. Iza sebe ima četiri albuma: De facto (2003.), Puzzle shock! (2005.), Treća strana medalje (2008.) i Deca i Sunce (2010.). Napisao je roman „Zajedno sami” (2008.), zbirku pesama „O ljudima, psima i mišima” (2009.) i oko sto kolumni za razne redakcije kao što su Veseli četvrtak, Politika i Huper. Dobitnik je mnogih nagrada za pesme i albume (2010. godine dobio je Nagradu za najboljeg mladog strip esejistu na Desetoj smotri mladih strip autora Balkana). U okviru nekih akcija bori se za nenasilje, toleranciju, borbu protiv trgovine ljudima i radne eksploatacije. „Malterego” je naziv romana koji je zapravo trilogija čija se prva kniga naziva „Rubikova stolica”. Knjiga će biti rađena narednih nekoliko godina, a Marku smo nakon njegove književne prezentacije postavili nekoliko pitanja.

OMNIBUS: Šta te je podstaklo na knjigu i koliko je samo pisanje trajalo?

MARKO: Pisanje je trajalo oko godinu dana, prva verzija prve glave bila je napisana avgusta 2011. godine, a prva verzija poslednje glave napisana je avgusta 2012. To je godinu dana uz konstantno brušenje onog već napisanog dok pišem ova nova poglavlja. A pokretač je isto što i uvek: radoznalost i neka dilema koja ti padne na pamet, pa pokušavaš da je razrešiš kroz svoje junake, i na taj način preispituješ samoga sebe, tražiš neke odgovore ne tvrdeći ništa nego postavljaš junake tako da stavljaju priču u akciju i istu razrešavaju ili ne razrešavaju, dok čitaoci, a pre njih i sam pisac, to prate gledajući kuda će to stići.

Da li si počeo da pišeš od ideje ili teme? Da li si prvo imao ideju ili je to došlo kasnije?

Ima i jednog i drugog. Mislim da je i taj postupak legitiman, ali nije moj. Najčešće znam šta hoću, pa se onda upustim u pisanje. Ali što da ne, moguće je i igrati se, pisati i gledati kuda to vodi. Znam kuda će priča da odvede pa se zabavljam gledajući kako dolazi od tačke A do tačke B, i više sam planer nego neko ko se pušta niz vodu pa kud' stigne.

Koliko si svoje muzičko iskustvo iskoristio i ubacio u svoje romane?

Više sam koristio životno nego muzičko iskustvo. Glavni junak „Malterega” ima bend, mada nisam ni gitarista ni pevač, tako da je to dovoljno blisko i dovoljno udaljeno od mene. Mnogo je zabavnije unositi se u ono što ne poznaješ umesto u ono što poznaješ. To je kao kada glumcu zadaš zadatak da odglumi samog sebe to i nije neki napor. Mnogo se više zabavlja glumeći nešto što ni po čemu ne liči na njega. Leo definitivno ima neke delove mog svetonazora, neki bi rekli da mnogo toga imamo zajedničkog, ali zato tu postoje razni drugi junaci koji su prilično različiti od mene i za koje je bilo potrebno, za neke od njih istraživački rad, a za druge pak ući u glavu drugog, čak izmišljenog čoveka, ne bi li ga učinio uverljivim. To je ono što ovaj posao čini zabavnim.

Da li veruješ u to da dok pišeš o bilo čemu ili bilo kome zapravo pišeš o sebi?

Mnogi su lomili glavu oko toga. Andrić je rekao da nikada ne treba pisati o sebi, ali na kraju često pisci shvate da koliko god zaobilaznnim putevima idu, uvek dođu do piče o sebi. To ne mora uvek da bude shvaćeno baš bukvalno, ali definitivno ti tu stavljaš neke svoje dileme i pokušavaš da ih razrešiš. Što znači da je to direktno u vezi s tobom. Nešto svoje svakako razrešavaš. Pisanje je vežbanje saosećanja i sa sobom i sa drugima, ali i vežbanje artikulisanja toga što si osetio ili saosetio. Kroz sve to ponovo proživljavaš, osećaš, vrlo ti se pokvari dan ako se junacima desi nešto loše, ali ne možeš drugačije - iz takvog pisanja izaći raspoložen. Moderna tehnologija omogućava i neke zanimljive stvari, recimo kada Leo stoji na kiši u drugom poglavlju - ja sam zaista pustio snimak kiše, tada je bio vrlo sunčan dan pa sam zamračio sobu. Vrlo mi je bilo simpatično da tako odem u tu situaciju, zašto da ne (!), kada se to sada može. Ali posle toga izlaći na sunce je stvarno bilo čudno, kao „Čekaj, čekaj, čekaj, zar danas nije kišan dan?" Stvarno ti treba vremena da se sinhronizuješ sa stvarnošću, ali to je ono što te zabavlja u svemu ovome.

Pojasni nam sličnosti i razlike romana koje si napisao, iz svog ugla?

Ako bih morao da sažmem u jednu reč, odabrao bih reč različito. To je ono što sam hteo da postignem. Želeo sam da oba budu dobra na različite načine. Ono što možeš je da napraviš različit štimung, različitu atmosferu, uopšte čitav postupak je prilično drugačiji u ove dve knjige. A mislim da se neke stilske odlike zapažaju, što je dobro. Treba negde da postoji nešto što nas vodi do zaključka da je to isti autor, da to nije neka druga osoba, ali da opet to bude dovoljno različito da neko shvati da ti nisi ostao pri istoj ideji nego si promislio i smislio nešto drugo. Autorima je dosta teško odlučiti kada je kraj, zato što mesecima posle završetka romana ili albuma, ja i dalje ne osećam da sam u nečemu novom zato što zapravo i nisam. Još objašnjavaš sebi da je to jedna zaokružena celina koja je puštena u etar i sada drugi sude o njoj, sada je svačija. Ja volim tu instituciju odmora i pauze, ne predugu, samo da čovek oseti da je to stvarno gotovo i da može da se upusti u nešto novo.

Lično poređenje književne i hip-hop scene?


Nažalost, meni na pamet prvo pada ružna paralela, na pamet mi padaju reči podeljenost, zatim ekspanzija kiča na oba ta fronta, treće što bi mi palo na pamet bilo bi pozitivno, ali sa nekoliko kapi gorčine, a to je da i te kako postoji kvalitet na oba mesta, ali je ugušen buljukom onog što ne valja, jer je ljudima prijemčivije, lakše se čita, odnosno sluša, ne zamara, ne tera na razmišljanje, ne nudi onu gorku knedlu koju nakon čitanja čovek mora da nosi u grlu dva dana dok promišlja o tome. Šteta je kada prednost dobija nešto što je plitko u odnosu na ono što, ja bih rekao, nudi i još nešto osim zabave. Svi mi koji se bavimo nečim kreativnim pokušavamo i da zabavljamo, ne zato što smo zabavljači po prirodi, nego zato što je vrlo važno prikovati pažnju publike na delo. Ja ne mislim da ljudi stvaraju zbog publike. Mislim da ljudi stvaraju zbog sebe i da je to oblik terapije, ali mislim da se objavljuje zbog publike i ko to nije raščistio sa sobom, po meni, ima neki problem u shvatanju kako stvari idu. Znaš ono kada je neko u javnosti i kaže „Ja ovo radim samo zbog sebe". U toj tački ne, u tački kad sediš u svom ambijentu i stvaraš - da. Trenutak kada izađeš u javnost, to više nije samo tvoje, ti nisi jedini u lancu i to nije samo zbog tebe. Sada ima tu nekog drugog ko takođe oblikuje tvoje delo svojim mišljenjem, svojim stavom o tome da li to vredi ili ne.

Pošto si i sam rekao da se na neki način ograđuješ od ovakve hip-hop scene kakva je danas, pošto „to više nije to”, šta planiraš za novi album?

Kada jednom ljudi počnu da se stvarno bave muzikom, komponovanjem i sviranjem, jako ih je teško vratiti na semplove. Na albumu „De facto” postoji jedna deonica koja je na bas gitari odsvirana, ja mislim na pesmi „Jedan”, i nekoliko stvari na klavijaturama, ali zapravo su sve bili semplovi. To jeste nešto što je hip-hop i ne bežim od toga, bilo je semplova na nekoliko mesta na „Deci i Suncu”, ali generalno to sve manje postaje nešto čime želimo da se bavimo. DJ Raid-u i meni se čini da je recimo, „Blagosloveni sjeb” nešto što nije manje hard core, ali nema upotrebe sempla. Jednostavno sada Rade iskomponuje tu melodiju i to je nešto što nas privlači. Opet, na toj ploči ima nekih pesama za koje smo mislili da imaju taj stari štimung. U kom pravcu ovo sada ide to sada niko ne zna. To tražimo i videćemo. Mislim da smo u nekim stvarima otišli predaleko da bi smo mogli da se vratimo. Jako je teško napraviti ploču koja sada može da znači ljudima na način na kojima je značio „De facto”, jer je on nastao u jednom potpuno drugačijem vremenskom trenutku. To što smo radili svi mi ima mnogo veći značaj u nekoj velikoj slici nego sada, sada smo tu pa smo tu. Mi se jednako trudimo kao i uvek, ali jednostavno ljudi imaju utisak „Aha, to već znamo, to smo već čuli”, a tada nije moglo da bude „To smo već čuli”, već „Ko su do vraga ovi?!" Mislim da čak i kada bi probali da predvidimo kako se nešto primilo, to bi bilo pogrešno. Nekoliko smo puta, nakon završetka, pokušali smo da pretpostavimo koja će pesma proći bolje, a koja ne, i uglavnom smo promašivali. Recimo, jako volimo pesmu „Bube” i uvek je sviramo na koncertu, ali iskreno, ne vidim da je ona toliko prirasla za srce ljudima, dok mi potpuno otkidamo na nju. Nama se dopada, i onda se ispostavi da ljudi vole tu stvar ali nisu ludi za njom. U suštini ja i ne znam šta da vam kažem - kako će to da zvuči,... Ne znam. Nekim ljudima je recimo, „Čep” isto bio nekakva spona, pa je bilo komentara: „Evo ovo zvuči kao nekada, to je sad na staroj trasi, to je ..." Dok ja opet jako teško mogu da procenim da li to ima taj štimung, jer ti si sebi uvek ti. Ne vidiš šta se sada tu desilo.

Da li misliš da ljudi koji slušaju tvoju muziku takođe vole da čitaju tvoje knjige ili je publika na neki način podeljena? Da li imaš takvu povratnu informaciju?

Ima i jednog i drugog. Ima ljudi koji vole način na koji pišem, ali im je potpuno neslušljiv taj rafal brbljanja koji se pojavi u pesmama. I onda im dođe relaksirajuće kada nema toga, nego samo reči. Tako da u nekim slučajevima moj prozni rad ne deli istu publiku kao muzički, a u nekim deli. Meni je naravno, kao autoru, mnogo draže kada nalazim nešto za sebe u čitavom tom opusu koliki je do sada. Ali nemam ništa protiv kada nekome odgovara samo jedno od ta dva. Uostalom, samo iz te namere muzički rad jeste potpisan sa Marčelo a prozni s Marko Šelić, ne zato što sam multipla ličnost, sad kao lud sam (smeh), već zato što kao autor sugerišem da to može a i ne mora da ima istu publiku. Nekome jednostavno ovo može da bude pisac, koji je čitljiv i on se zove Marko Šelić, i onda muzičar Marčelo koji je u nekom srodstvu s ovim, mada me to ne zanima, ili obrnuto. Tako da samo otuda dolazi to „razdvajanje".

N. Stojanović
 




ZORAN JOVIĆ LETAČ: NATRAG U PROŠLOST


Na predavanju održanom 03. decembra u „Školi crtanja” Doma omladine, mlađa pančevačka publika mogla je da se iz prve ruke upozna s radom Zorana Jovića, muzičara i stripadžije iz Banatskog Novog Sela. Predstavljanje najnovijeg izdanja „Između muzike i stripa”, kao otvaranje izložbe „S kamenom u ustima”, radova alternativaca i stripadžija iz Banatskog Novog Sela u galeriji DoP-a, približili su nam rad ovog autora i zainteresovali nas više za njegovu prošlost i razvojni put kao svestranog umetnika. Pronašli smo Letača na radionici stripa, dok je mladim nadama pokazivao da crtaju, i on je bio više nego raspoložen da s nama podeli izuzetno zanimljivu priču o proteklih četrdeset godina svog rada.

OMNIBUS: Šta je po tebi strip i kako je izgledalo tvoje upoznavanje s njim? 

ZORAN JOVIĆ LETAČ: Strip je vrsta umetnosti i zabave za mlade, i 70-tih i 80-tih je bio izuzetno popularan i pristupačan. Bilo ga je u različitim formama, od različitih svetskih poznatih i nepoznatih autora kao i domaćih autora, i mi smo to pratili. Ja sam od malih nogu, imao priliku da odlazim kod starijih, koji su imali svoje kolekcije stripa, i da provodim vreme čitajući. Jednostavno, to je bio svet u koji sam uranjao kad god sam imao priliku, i doživljavao sve ono što se dešavalo u stripovima. Kasnije, pojava komercijalnijih stripova kao što je „Zagor” je bila prelaz. Nedostajali su nam neki bliži junaci tada, jer smo i mi bivali stariji, odrastali uz strip, a falile su nam neke stvari, i mi smo ih pronalazili u stripovima. Elem, ubrzo se pojavio „Alan Ford” i bio sam zatečen prvo formom, a onda i temama koje su bile obrađivane. Bio sam oduševljen jer je strip bio potpuno drugačiji od svega što sam do tada čitao, i bio je pisan na jedan jako čudan, zanimljiv i komičan način. Voleo sam da iscrtavam likove iz Alan Forda, od početka do kraja, i tako sam i zavoleo da crtam. Međutim, kod mene se kasnije pojavila barijera prema realističnom stripu, pošto mi je to bilo veoma surovo za crtanje, zbog reda i konteksta. Shvatio sam da treba da se prepustim svom unutrašnjem ritmu, mašti i potrebama koje sam imao, i počeo sam da crtam iz prve ruke, kako mi je nadolazilo. Kasnije sam saznao da je to neka vrsta autorskog stripa. Nisam se školovao, niti mi je neko pokazivao kako da crtam, pa sam tako i bio zaštićen od uticaja u stripu. I dan danas volim da kažem za sebe da ne znam da crtam, ali to i nije toliko bitno. Za mene je bitna ta priča, strip priča koja treba da dominira pored crteža, tj. stripa, poruka koju mi kao strip autori alternativnog pogleda dajemo. Ona je bitna i volimo da prenesemo sve ono što se ne može naći u komercijalnom stripu.

Koje je tvoje mišljenje o komercijalnom stripu?

Oni koji rade komercijalni strip za nas vole da kažu da smo mi „Čiča Gliše”, da radimo na tom nivou. Poznajem dosta strip crtača iz regiona, i šire, koje baš briga šta oni misle, a i obratno. Moje mišljenje je da svako treba da radi onako kako mu se prohte. Novac uopšte ne ulazi u celu tu priču, već samo treba da se istreseš, da kažeš to što imaš kroz formu stripa. A ako možemo da se susrećemo na nekim radionicama, festivalima i izložbama to je još jedan veliki plus, i daje lepotu i jednostavnost svemu. Naravno, kada prođe određeno vreme i kada se kao strip stvaralac pretvoriš u iskusnog kreativca onda gledaš da svoje iskustvo preneseš na druge, naročito mlađe.

Reci mi nešto više o samom Banatskom Novom Selu? Koliko je ono otvoreno za alternativnu umetnost?

Živim i radim u Banatskom Novom Selu, koje ima tradiciju u stripu a i u muzici. Ono više od dvadeset-trideset godina dominira u našoj sredini. Pored stripa i muzike tu je i film, pogotovo alternativni, dokumentarni. Nekoliko prijatelja i ja smo imali grupu „Napred u prošlost”, pa smo radeći muziku radili i fanzine, naše autorske novine, kroz koje smo se na drugi način izražavali kako bi uspeli da što više ljudi upoznamo s nama i našim radom. Ono što nismo uspevali u muzici prolazilo je kroz fanzin, a on je pored priča, tekstova, poezije, kolaža imao i strip, i onda smo hteli da budemo potpuno slobodni u izražaju, i to je ispalo veoma autorski i upečatljivo. Kasnije, kroz petnaestak brojeva fanzina koji se takođe zvao „Napred u prošlost”, prešli u malo ozbiljniji deo rada. Radili smo na fanzinima „Pančevački tvor”, „Nada”, i sarađivali smo s drugim fanzinašima iz bivše Jugoslavije pa čak i Amerike i Evrope. Baviti se ovim stvarima u jednoj maloj sredini može zvučati kao naučna fantastika, malo čudno, ali baviti se bilo čime igde ne mora biti uslovljeno veličinom mesta. Čini mi se da je na neki način čak ta mala sredina dosledna da ti pruži potpunu slobodu, jer se ljudi u manjoj sredini bolje poznaju, poštuju i razumeju. Pogotovo kada se radi o nekom mestu multinacionalno. Ta izmešanost doprinosi tome da ljudi koji su kreativni nemaju toliko prepreka na putu ka ostvarenju svih svojih ideja. Veliki broj ljudi je često dolazio da se druži s nama u kući u kojoj smo vežbali. Tako da smo svakodnevno razmenjivali ideje i zajedno radili na nekim stvarima, pa smo stekli poverenje nekih starijih ljudi, a i mlađih generacija, tako da smo utrli put mnogim budućim generacijama, klincima koji su kasnije počeli da se bave stripom, muzikom...

Kako je izgledalo nastajanje Alternativnog kulturnog kluba?

Krajem devedesetih se pojavila jedna potreba među nama da se udružimo i pokušamo da preko Doma kulture, koji je bilo jedina institucija kulture u selu, dobijemo podršku u smislu prostora gde bi mi mogli zvanično da se okupljamo i tu realizujemo svoje ideje, programe i projekte. Imali smo sreću da se 2000. godine promenilo nešto na političkom planu, pa smo iskoristili priliku i od direktora Doma kulture dobili zeleno svetlo, i renovirali jedan prostor koji smo nazvali Alternativni kulturni klub. On je bio otvoren za sve. Registrovali smo se zvanično i delujemo uspešno sve do danas. Ni od čega smo napravili nešto i u kratkom vremenskom roku stvorili jednu vrstu reprezentacije kreativnih ljudi koji će imati šta da pokažu drugima. Nije bilo važno samo zvati kreativne ljude da dođu kod nas, da održe neku izložbu ili prezentaciju, već je bilo važno raditi na sebi, pa smo mi uz podršku Doma kulture radili šta nam je god palo na pamet. Uglavnom smo gledali da uživamo u tome što radimo. Uprkos problemima u realizaciji nalazili smo način da preskočimo probleme, zaobiđemo prepreke i nepoverenje kod ljudi koji su imali uticaj na društveni život u selu. Kasnije, kada smo stvorili takvu reprezentaciju i jedan potencijal, polako smo izašli iz granica lokalnog, dolazili u Pančevo, Beograd... i širili se gde god smo mogli. Kako se širio taj virus interneta omogućio nam je da komuniciramo sa svima u svetu. Vrlo brzo smo postali mala, zanimljiva tačka za mnoge koji su dolazili u Pančevo, Beograd, Novi Sad, i ljudi su često dolazili kod nas. Ljudi su brzo čuli za jedno malo, egzotično mesto u kome obitavaju čudni ljudi.

Koje je tvoje mišljenje o stripu danas?

Ranije si zaista i u najmanjem mestu na trafici mogao da kupiš strip. Stripa je bilo čak i kada nije bilo novina. Jednostavno, gde god da kreneš, imao si strip. On je bio jedno ozbiljno gradivo koje si morao da savladaš, ako si želeo da budeš u trendu, da pomeraš granice svesti. Početkom osamdesetih je bilo toliko raznovrsnih stripova, i sav sam džeparac trošio na stripove, a toliki ljudi su skupljali stripove, i imali svoje kolekcije. Devedesetih, i zbog tih sankcija, strip je više zamro. Došao je neki period gde više strip nisi mogao da nađeš, možda samo u Politikinom zabavniku. Potreba za tim medijem je rasla, tako da u jednom datom momentu, 97. godine, moj prijatelj i ja smo čuli da neko u Pančevu drži radionicu stripa i da se u stanu okuplja određeni broj ljudi...

U kuhinji?

Da, reč je o Aleksandru Zografu i njegovoj „Kuhinji”. Mi smo odmah nabavili njegov broj telefona, zvali ga i on nas je pozvao da dođemo. Tako smo počeli da se družimo s ljudima u njegovoj „Kuhinji”, gde je razmena ideja doprinela tome da ni iz čega stvaramo nešto što smo kasnije pretočili u strip izdanja pod imenom „Kuhinja”. Zapravo strip-zin „Kuhinja” je izlazio onda kada smo imali para da ga štampamo. Niko od nas nije specijalno znao da crta, međutim Rakezić je imao jedan dobar štos u vođenju radionice. Postojao je uvek kratak uvod u svako to druženje gde bi on pričao o određenom strip crtaču iz sveta, ili kod nas, i ako bi imao neki primerak njegovog stripa mi bismo to razgledali, i kasnije, kroz određenu temu koju bismo osmislili tada crtali neki strip. Imali smo pomoć od njega, a on se jedini ozbiljno bavio stripom od nas. Kasnije su mnogi izrasli u dobre strip crtače. Svi su bili posebni, i imali neki svoj stil. Radili smo tako da je Rakezić uspeo da nas uvede u strip tako da se mi izražavamo na svoj način. Ta radionica je kasnije izrasla u internacionalni festival autorskog stripa „GRRR!”, koji se dešavao petnaest uzastopnih godina u Pančevu, gde je jedna stalna grupa ljudi pomagala, a Rakezić je bio na čelu te organizacije. Organizovati to je bilo veoma teško, ali kada želiš nešto sve prepreke su premostive. Zograf to najbolje zna, tj. koliko je vremena i truda morao da utroši u to. Stvoreni su dobri kontakti s ljudima iz regiona, Evrope i sveta. Svi mi koji smo učestvovali u tome stasali smo, i postali pojedinci u tome. Počeli smo da crtamo stripove i da ih objavljujemo i štampamo. Vrlo brzo je to stizalo do nekih ljudi koji su bili dovoljno hrabri da nas pozovu na izložbe, festivale... Mislim da je alternativni strip tako doživeo svoj procvat u Pančevu. Dosta pojedinaca je uspelo da pronađe način da održava strip seanse s decom u svom mestu. Interesovanje za strip nikada nije jenjavalo, pogotovo u sredinama gde nije toliko poznat. Strip kao forma je dovoljno slobodan, da posle nekog vremena rada s decom ona to brzo savladaju. U našem najbližem okruženju strip je u neku ruku došao na jedan nivo da mi koji znamo nešto o njemu dajemo mlađima to znanje.

Reci mi nešto više o vezi između stripa i muzike.

Silom prilika, meni i drugarima iz benda nije bila dovoljna muzika da se izrazimo. Pored fanzina radili smo kratke priče, sakupljali čudne, izmišljene priče, laži, anegdote iz sela, i pokušavali smo da uradimo neke izbore i preseke, i radili smo ono što nam se činilo da može da se adaptira u strip. Naročito ja volim da crtam čudne priče koje se dešavaju u takvim mestima, jer je to, po meni, jedna reprezentativna stvar za svako mesto. Te priče su jako čudne. To što se dešavalo kod nas, u isto vreme se dešavalo i u drugim mestima. Svako mesto je u principu imalo scenu koja je okupljala bendove i razne kreativne ljude, pogotovo stripadžije. Mnogi strip crtači su svirali u bendovima, i obratno. Često je bila situacija da jedan čovek radi i video, i fotografiju i mnoge druge stvari. Ta spona između muzike i stripa je bliska sama po sebi zato što ti dozvoljava da budeš potpuno zaokupljen i iskren radom u realizaciji, neke pesme ili stripa. Sve te priče koje obitavaju unutar druge forme su slične, a da li će se izraziti kroz muziku ili strip je sve jedno. Lično, nisam se nikada video u nekom komercijalnom stripu, da eksploatišem neki svoj talenat. Naprotiv, sasvim suprotno smatram da to ne treba da radim, da bih zaštitio svoj stil koji sam stvarao neznajući čitavo štivo i gradivo koje je potrebno znati da bi se bavio stripom. Siguran sam da dobar deo ljudi koje poznajem tako razmišlja. Svi bi mi voleli da pravimo stripove koji bi se čitali i prodavali na nekim mestima, i da od prodaje dobijamo neku skromnu sumu novca, kao vrstu satisfakcije za rad.

Kakva je po tebi razlika između stripa i drugih vrsta umetnosti?

U pitanju je forma. To je neki svet koji ti dozvoljava da duboko zaroniš u suštinu, bit, stvaranja. To je jedna vrsta pokretnih slika, znači ne kao film, ali slike koje te jedna za drugom vode ka nečemu. Da li je kratka ili duga forma zavisi od autora, ali strip od svega drugog se izdvaja upravo zbog forme. Postoji standard koji treba da se poštuje prilikom same izrade, ali opet, u alternativnom stripu, forma ti dozvoljava da je oblikuješ kako želiš. Strip je široki pojam u kome čovek može da se razmaše.

Da li bi strip mogao da povrati svoju popularnost?

Pa možda zbog interneta. Sve je danas preneto u elektronski oblik. Razlika je samo u tome što oni koji su navikli da drže nešto u rukama, ne vole baš da provode vreme na internetu. To zadovoljstvo kada ti držiš strip u rukama nije isto kao i kada ga čitaš na internetu. To je isto kao kada gledaš film u bioskopu, ili kod kuće. Ta količina zaodvoljstva i sreće koju dobijaš kada čitaš štampan strip je ogromna. Danas su ove generacije opsednute društvenim mrežama i komuniciraju tako. Mislim da to nije pravi put. Ne treba biti toliko globalan i otvoren. Kao što je problem i u muzici, tako je i u stripu. Odavno je r'n'r potonuo kod nas, i ne pomera granice koje je pomerao nekada. Društveni uticaj je bio mnogo jači, i mnoge stvari su se rušile kroz način izražavanja i oblačenja. Te forme su, pogotovo kod nas, dovedene do kataklizme. Mislim da r'n'r treba zabraniti nekim defektom (smeh), da bi se on ponovo vratio.

D. Joksimović






IVA, IVICA, IVAN

Kad je bal, nek je bal

Radni dan, gradski prevoz, pančevački most. U razularenoj bandi opštepoznatoj kao korisnici javnog prevoza, moguće je razaznati više bioloških vrsta. Tu su sredovečni muškarci i žene, i njihovi podočnjaci na putu ka poslu, učenici, i njihova disciplinovana nezainteresovanost na putu ka srednjim školama, studenti i njihova mladost na putu ka fakultetima, kao i ona, četvrta grupa, u koju spadaju penzioneri i putnici namernici, koji jednom mesečno odluče da se provozaju do prestonice, iliti simulacije EU standarda.

Dok se u zadnjem delu autobusa čuje rika u našim krajevima izuzetno rasprostranjene vrste (penzionerke), i odvija krvava borba s mužijakom iste grupacije (penzionerom) za sedište - njihovu s pravom zasluženu teritoriju - nešto manje dinamično je u prednjem delu autobusa. Studentkinje se oslanjaju na šipke, sredovečne žene kopaju po torbama u potrazi za Bus Plus karticama, a tu negde stoje i studenti i zajedno se, pri naglom skretanju autobusa, klate, ali s velikim umećem uspevaju da se održe na nogama. Iskustvo je to, ili šta već. No, današnju epizodu opstanka u GSP-u nećemo posvetiti studentkinjama i njihovom umeću s šipkom, niti bilo kojoj od zatečenih vrsta. Nama je trn u oku pažnje jedan primerak muške populacije, a upravo: student, koji strpljivo čeka da autobus stigne na njegovu stanicu. Obučen u dugački, crni kaput, on posmatra okolinu i nešto duboko razmišlja, o životu. Iza zamišljenog pogleda i hipsterske brade krije se, zapravo, jedan talentovan Pančevac. Njegovo ime je Ivan Kačavenda, a u nastavku ovog teksta saznaćete više o tome čime se bavi, pored već spomenutog korišćenja javnog prevoza i studiranja.

Ovog dvadesetčetvorogodišnjaka prvi put smo gledali u Domu omladine, 28. septembra, na promociji albuma benda „Ivica”, koji je osnovan pre nešto manje od dve godine. Pored izuzetno zahtevnog fakulteta i benda, Ivan uređuje radio-emisiju na BTON radiju, a upravo je žurka ovog radija, 10. novembra, u svima nam omiljenom kafiću „Štab Pogon”, bila povod da ga potražimo i porazgovaramo. U intervjuu koji sledi rekao nam je nešto o lepim (i mnogobrojnim) stvarima kojima se bavi, i s nama podelio razmišljanja o muzici i alternativnoj umetnosti.

OMNIBUS: Reci nam, prvo, nešto više o BTON-u.


IVAN: Ja sam na BTON radiju tek tri meseca, a emisija ide dva i po meseca, i nisam tu od osnivanja, a za radio sam čuo pre pet meseci te nemam puno tehničkih informacija. Znam da je osnovan pre godinu i mesec dana, u Beogradu. Osnovao ga je Srđan Zdravković, s bratom i drugarom.


Kako si počeo da radiš?

Počeo sam da radim tako što sam upoznao Jelenu Bojović, devojku koja radi emisiju od početka, od samog osnivanja radija. To je emisija o klasici, „Je.Bo. Klasiku”. Ona me je uopšte uvela u priču s BTON-om. Pored te emisije, nisam iskreno znao za program radija, shvatajući da je to neki radio na internetu koji pušta muziku i ima neke plejliste. Međutim, on sada ima nekih dvadesetak emisija od 15 do 20 časova koje idu redovno svakog dana. Radi se o najrazličitijim žanrovima, džez, preko talk-show-ova, hiphop-a, treš metala, hardcore-a, house-a...

I te klasike...

Da, i te klasike. To je sjajno. Mislim da radio to i treba da bude. To je, kako sam shvatio, nastalo s ciljem da se promoviše underground kultura preko interneta, što se zapravo i sad dešava. Ima dvadeset emisija koje puštaju najrazličitije vrste muzike. Skoro su počele i te promo žurke, pre mesec, dva, od prvog rođendana radija. Srđan je počeo da organizuje te žurke s ciljem da se promoviše radio, zato što je u poslednja dva meseca naglo porasla slušanost BTON-a, generalno, a i nekih emisija, i počela je cela ta priča da se zahuktava. Ideja je da se organizuje promocija po Srbiji. Bile su dve žurke u Beogradu, u klubu „Šećer”, i sada u „Pogonu”, i to je fino krenulo.

Kako je izgledala realizacija tvoje emisije „Iva alternativa”?

Jako spontano je krenulo, a ideja potiče još od srednje škole i te vizije idealnog života. Želeo sam da jednog dana, kada budem imao četrdeset godina, gde god radio neki posao od 7 do 3, imam neku radio emisiju, nije bitno gde. Želeo sam da imam svoj termin na radiju jednom nedeljno, i da pričam o muzici, totalno anonimno, i da imam nekih deset slušaoca. To je bio neki idealan život.

Ostvarenje snova...

Da, tako nekako. I onda sam se upoznao s Jelenom i ona je rekla: „Pa hajde!” Mislio sam da se šali. Ali tada uopšte nisam bio svestan kakve mogućnosti postoje kada imaš digitalni radio, radio koji se sluša preko interneta i tako emituje čitav svoj program. To je krajnje pojednostavljeno. Uostalom, kao i u svim sferama života, npr. u muzici, taj kompjuter i neki digitalni svet otvara mnogo više mogućnosti. Ne moraš da ideš u studio, sve možeš da uradiš iz svoje sobe. Jedan radio, danas, možeš da vodiš iz sobe, i to je jedna prednost koju ti daje internet i ovo digitalno doba. Dakle, ispostavilo se da je to jako ostvarljiva ideja. Zanimljivo jeo što u tom trenutku nije bilo emisije o eksperimentalnoj, indie, rock muzici i sceni.

Kako si odabrao baš tu vrstu muzike? Da li je to nešto što privatno slušaš?

To je ono što slušam, volim i sviram, ali na prvom mestu slušam. Inače, volim da otkrivam nove bendove, čitam o njima i istražujem, a ovo je samo moja realizacija dnevnih interesovanja, što mi je fantastično. Možda je i najbitniji motiv zbog koga sve ovo radim deljenje muzike koja je ogromna, kako kod nas, tako i u svetu, ali nije dovoljno promovisana. Ona nije mejnstrim, nije pop. Nema je dovoljno u medijima, prvenstveno na internetu, a radio emisija je savršen način da se tako nešto promoviše. Muzika koju puštam, to je opet sve subjektivno. Naravno, ja ne mogu da skinem pedeset bendova dnevno, da mi se četrdeset ne dopadne, a da ih opet puštam. Prosto, 95% muzike koju puštam je ono što se meni dopada, ali to je autorska emisija, prilično subjektivna. To deljenje je sjajna stvar, poenta svega, jedan od važnijih motiva zbog kog radim emisiju, deljenje sadržaja s nekim. Počeo sam od skoro da čitam i pesme, blogove, i na šta naiđem na internetu, u emisiji, i da delim i takve informacije. Imam ideju da se to ustali, i da se u svakoj emisiji, na primer, pojavljuje neki novi blog, ali i više od toga...

Možda neko povezivanje književnosti i muzike...

Da, tako je. Jer opet, to je nešto čime se ja bavim na dnevnom nivou. Pošto studiram književnost, saznajem svašta, a zašto ne bih podelio i to. Meni je jako drago kada nekom otkrijem nešto, i onda se taj neko oduševi, tada se ja oduševim duplo. To je prelep osećaj i to me održava. I kada nemam vremena da radim, nađem vremena, baš zbog toga. Jer za sve je potreban motiv, što je on jači prepreke nisu bitne.

Koje je tvoje mišljenje o muzici koju mladi danas najčešće slušaju?

Imao sam dugo problem s tim, sve do jednog trenutka kada sam počeo da se osvešćavam, ne znam ni ja kako. Shvatio sam da je to poredak koji mora da postoji. Ima jedna fantastična priča koju uvek pričam kada govorim o tome ko šta sluša i čita, i šta je moderno i popularno. Da li roman neke Bačić-Alimpić, ili novi roman Srđana Valjarevića koji ne može da se kupi uz prašak za veš? Ta priča je da je krajem 18. i početkom 19. veka postojao pisac Milovan Vidaković, koji je napisao osam romana. Oni su potpuno isti, s istim sižeom i fabulom. Dvoje mladih, zaljubljenih se na početku romana rastave. Zla sudbina ih rastavi, roditelji, uvek imaju taj problem. I onda ceo roman lutaju po svetu, tristo strana lutaju po svetu, i na kraju se nađu i sve bude strava. Svaki njegov roman je po tom principu napisan. Milovan Vidaković je tada bio najčitaniji pisac, pretežno u Ugarskoj. U to isto vreme, Dositej Obradović nije imao novca da izda knjigu, a kamoli da postoji neka čitanost njegovih dela. Danas, kada imamo tu mogućnost da sagledamo to jedno vreme iz daleka, kažemo da je Milovan Vidaković predstavnik treš i kič literature, i to je sve što se o njemu radi na fakultetu, a Dositej Obradović se proučava tri meseca. To je po meni sjajna priča, i može da se poredi i primeni na bilo koju sferu stvaranja, i danas. Uvek će postojati ona većina koja će voleti nesadržajni proizvod, koji je lak za primanje, gde ne treba mnogo da se razmišlja. To je laka zabava. To je uvek lakše prihvatiti, i ti si kao zadovoljio svoje potrebe za kulturom. Uvek je taj deo u manjini onaj koji zapravo živi i stvara ono što bi se pre moglo nazvati umetnost, od one neumetnosti koja je većinska.


Šta misliš, kako bi mladi mogli da se više informišu o alternativnoj umetnosti i različitim vrstama muzike?


Pa preko interneta, sajtova, portala i bilo kakvih žarišta te alternativne, underground kulture koja je, da se ne lažemo, sadržajnija od bilo kojih mainstream portala, sajtova... Naravno, bez poznanstva s ljudima koji vole takvu umetnost to nije moguće. Treba istraživati, ne biti lenj. Facebook je tu fenomenalna stvar. Ti podeliš nešto i to vidi tristo ljudi za dvadeset minuta, i tako svaki proizvod pronađe svoju publiku. Bitno je informisati se što više, kao i koristiti javne događaje s tim ciljem, na primer žurke, izložbe...

Fakultet, emisija, puno obaveza... a ti imaš i bend. Kako to funkcioniše?

Pa uvek mora nešto da trpi kada radiš više stvari. Imaš sto posto svoje energije i onda je deliš. U ovom trenutku bend malo trpi, što zbog emisija, što zbog faksa. Mi smo i skoro počeli kao bend, pre tek nešto više od godinu i po dana. Spremao sam ispit, i bio je jedan lik koji mi se dopao, zvao se Ivica. Trebalo je da učim neki drugi predmet, a ja nisam, samo sam svirao. I imam jednog druga, Stefana Gaćešu, koji se profesionalno bavi snimanjem, pa sam otišao kod njega i snimio pesmu. To je tako ostalo. Posle mesec dana opet sam snimio pesmu. Sve je to nastalo u sobi, bez drugih ljudi, i većina tih pesama je nedovršena. Tako je nastala druga, pa treća i četvrta, i osetio sam da se nešto dešava, da, zapravo, postoji neki kontinuitet u stvaranju nečega. Nisam imao nameru da pravim album, da ga promovišem i da to bude neka ozbiljna priča. Drago mi je što je to sve spontano ispalo i uspelo, to je baš lep osećaj. Tako se u jednom trenutku nakupilo deset pesama, a ja sam još od pete znao da će to biti album, ali nisam žurio. Završili smo album, letos, okačili ga na internet i promovisali minimalno na Facebook-u.

Gde ste do sada promovisali svoj album?

Imali smo tri svirke, u Beogradu, Novom Sadu i Pančevu. Prva promocija je bila u Novom Sadu, u CK13. To je upravo jedno od tih mesta alternativne kulture koje može pomoći u promociji alternativne umetnosti. Uskoro ćemo imati još jednu, u Pančevu, sredinom decembra, ali još uvek ne znamo tačno gde. Imaćemo svirku s bendom iz Beograda, „The End Is Near”. To su dve devojke, glas i akustična gitara. Kontrastno zvučimo, ali opet sjedinjeno. One su više bright a mi smo malo dark.


Ko je, zapravo, Ivica?


Ivica Kičmanović je jedan tragičan lik (smeh). On odlazi iz sela u grad da bi se školovao, i koji zbog svojih moralnih shvatanja i pogleda na život ima problema u gradu. Nailazi na tu urbanu sredinu i ne može da se uklopi. Pritom, ima problem s tom ograničenom seoskom sredinom iz koje dolazi. On čitav svoj fiktivni život u romanu ima raskol u sebi. Ne može da se odredi. Ne može da se prilagodi na urbanu sredinu, a ne voli tu ruralnu iz koje dolazi. Propada i zbog devojke u koju se zaljubljuje. Ceo život beži od automatizma i birokratije da bi na kraju postao deo toga. On postaje registrator, čovek koji radi u sudu, pri advokatima. Na kraju je završio kao alkoholičar. Bio je veoma nadaren, dečko koji obećava, a na kraju je sredina ta koja ga je uništila. Zato se on samoubije, zapali sebe i registraturu. Meni je zanimljiva ta neuklopljenost u sistem i na kraju to prihvatanje sistema i potpuno degradiranje svoje ličnosti. Ne treba biti kao Ivica. Ja sam se s njim poistovetio samo delom, u onom početku. Kada su u pitanju ti unutrašnji sukobi - gde si, odakle si, šta prihvataš, a šta ne. To je lik iz romana „U registraturi”, Ante Kovačića, koji je nagovestio modernu umetnost...


D. Joksimović


 

1 коментар:

  1. https://www.facebook.com/iva.alternativa

    https://www.facebook.com/ivicamuzikaivica

    ОдговориИзбриши